Odlomci iz knjige Kostelici - Cijela istina

Kupite knjigu Online:
http://www.tomislavbirtic.com/

Poglavnik je vec pobjegao iz domovine, ostaci ustasake vlasti su na radiju pozivale gradjanstvo da mirno doceka jugoslavensku vojsku, a Bobanovi legionari su zaprijetili da ce sve vojno sposobne musakarce koji se odbiju povlaciti prema Austriji, a oni ih pronadju, ubiti. U noci sa 7. na 8. svibnja 1945. Zagrebom se sirila vijest da lubiricevci kolju po gradu; nakon cetiri godine aritmije uzbuna i preduzbuna, bijede u kojoj se aristokracija od puka razlikovala josa samo po obrazovanju, manirima i nekretninama, otac Ante Kostelica morao je donijeti najvazniju odluku u dotadasanjem zivotu.
Otac Ante Kostelica bio je zeljeznicar, tramvajac. U ratu je bio domobran, ali je procijenio da ga, ostane li u Zagrebu, partizani nece strijeljati. Nije bio gorljivi pobornik palog rezima, nego je zeljeznicarima i tramvajcima Endehazija nametnula radnu obvezu. Povrh toga, otac Ante Kostelica, ciji je jedan od jedanaestoro brace bio banski savjetnik (rang ministra!), bio je fakultetski obrazovan covjek, pa je imao i dodatni razlog za vjeru da ga partizani nece ubiti: nova vlast jednostavno nema strucnog kadra, potreban je.
U posvemasanjem kaosu nastalom ulaskom partizana u Zagreb, oni koji su se u Zagrebu zatekli razlicito su prolazili. Opcenito, partizani se nisu okomili na ljude koji su ostali u gradu. Oni koji su napustili Zagreb stradali su na Bleiburgu i kriznom putu, stradali su i mnogi koji su odlucili ostati, ali, u danima bez pravila jedno je pravilo ipak postojalo: vazno je bilo biti poznat. Umjetnik, sportasa, trgovac... ali poznat, trebalo je imati vezu, biti potreban.
Ante Kostelic malo prica o prvim poratnim danima, no rekao mi je da se u njihovoj kuci nikad nije govorilo "oslobodjenje", nego "prevrat", te da mu partizani nisu dirali oca. Otac je nastavio raditi u ZET-u kao komercijalni direktor, a u vremenu kad se glava doista lako gubila, jos lakse dospijevalo u zatvor, jedina neugoda koju je obitelj Kostelic morala izdrzati bilo je nametnuto useljenje mlade skojevke. Zagreb je 1939. godine imao sto i osamdeset tisuca stanovnika, za vrijeme Endehazije grad je narastao na dvjesto i pedeset tisuca, uglavnom Bosanaca i Hercegovaca, a nakon 1945. napucavanje je nastavljeno. Problem stanovanja nova je vlast rjesavala prisilno useljavajuci dosaljake starosjediocima, otuda i neugodno Kostelicevo sjecanje na rigidnu partijku sto nikad nije nosila nista osim sivomaslinaste uniforme, a o opasacu je stalno imala okacene dvije rucne bombe.
Kostelic je bio opcinjen svojim djedom, vlasnikom jedne od tri najvece privatne biblioteke u Hrvatskoj, s dvadesetak tisuca knjiga. Cesto je odlazio djedu u Split, cemu se silno veselio: beskonacnom promatranju geografskih karata sto ih je djed crtao iz hobija, djedovim povijesnim pricama i knjigama; samo je majku, o kojoj i danas cesto govori, volio i postovao koliko i djeda... I, djed ga nije, poput oca, opterecivao za djecju dob preteskom literaturom, poput Dantea.
- Ja sam se protiv toga pobunio! I zato sam izabrao sport! kaze Ante Kostelic.
Kad smo se sastali da mu obrazlozim kakvu knjigu pisem, iskoristio sam priliku i zamolio Kostelica da mi podrobnije prica o razlozima, ili bar onome sto on smatra razlozima zbog kojih mu je sport bio toliko privlacan. Stovise, pitao sam ga je li to mozda zbog toga sato je odrastao u vremenu kad su mnoge vrijednosti duboko ukorijenjene u njegovo obiteljsko naslijedje obrazovanje, strani jezici, latinski, maniri, bonton, pohadjanje glazbene sakole, ukratko ono sto se naziva beckom skolom bile doslovce anatemizirane. Pitao sam ga, eksplicitno, je li u sport pobjegao jer nije mogao podnijeti "tesaku knjigu", ili zato sato nije mogao podnijeti sadisticko obrusaavanje svih onih sato su nazlili Zagreb na sve suptilnije od parola i koracnica. Kostelic je rekao samo da je obozavao pikulanje, da su ga fascinirale te saarene kuglice u svim mogucim bojama (majka ga je grdila jer su mu ruke zbog pikulanja stalno bile prljave), pa je promjena teme, pojacana neverbalnom komunikacijom izraz lica je odavao da mu tema definitivno nije draga bila odgovor kojim sam z morao zadovoljiti.
No, jedno je sigurno: sport je bio cisto gradjanska stvar, oaza duha koji bi z, da nije bilo dva prevrata, nesmetano razvijao, a ovako z negdje morao skloniti. U kaosu cije ce prevodjenje u kakvo-takvo uredjeno drusatvo potrajati godinama postojao je otocic za djecu omrazenih pripadnika negdasanje gradjanske klase, sport.


Radosna, nasmijana, raspolozena Janica Kostelic sjela je na zadnje jedisate dzipa Chevrolet. Vozio je otac, na suvozackom mjestu je bio doktor Zeljko \'8aucur. "Odvrnuli" su Olivera do daske i povremeno pjevali glasnije od zvuka koji je dopirao iz zvucnika. Prema stazi na kojoj ce z za koji sat voziti slalomske utrke za kombinaciju Janica je krenula kao da nakon pobjede vozi prema hotelu, kao da je vec pobijedila. Imala je neobican sjaj u ocima...
Neprekidno je bila ozlijedjena, propustila je bazne pripreme. Nitko nije mnogo ocekivao, ali apetiti su porasli nakon izvrsne voznje kombinacijskog slaloma. Na suhom snijegu, koji pozbno pogoduje tehnicki superiornima.
Ante Kostelic je, u ciljnoj areni spusta, u dzepu jakne imao malu drvenu olovku i na komadu papira je racunao Janicine izglede. Prvo za osvajanje bilo kakve medalje, a potom za trijumf. Pokusaavao je procijeniti koje ce joj vrijeme biti dovoljno.
- Necu izazivati Boga, ali mogli bismo osvojiti medalju mrmljao je Ante Kostelic.
Promjene Gipsovog raspolozenja su bile uzasne. Kad je do Janicinog nastupa ostalo samo cetiri ili pet natjecateljica, rekao je \'8aucuru, koji je cijelo vrijeme stajao uz njega: "Uh... Tesako, tesako bu do medalje, kuzisa, tesako bu do medalje." Kad je, na osnovu Janicine prednosti u slalomu i voznji vecine konkurentica, zakljucio da Janica moze osvojiti medalju, mrmljao je: "Uh, super, medalja! Ali, ne zlatna, zlato ne mre." I, kad je, konacno, Janica dosala na cilj, a Kostelic shvatio da je pobijedila, samo je ponavljao: "Janica olimpijska pobjednica, Janica olimpijska pobjednica, Janica olimpijska pobjednica."
- za ne vjerovati, u vremenu izmedju ulaska u cilj natjecateljice koja je vozila prije Janice, i Janicinog starta, on je tom olovcicom na papiru nabrzinu izracunao koje vrijeme joj je dostatno za zlatnu medalju sjeca z \'8aucur najdramaticnijih trenutaka u dotadasanjem zivotu Janicinog tate-trenera.
Nakon slalomske utrke za kombinaciju clanica Organizacijskog odbora Igara, Fransoiz zweifel, prisla je Antunu Vrdoljaku i pitala ga je ostaje li i dalje pri zelji da dodijeli medalje bas u toj disciplini. U Medjunarodnom olimpijskom odboru nastoje predstavnicima nacionalnih odbora darovati zadovoljstvo da basa oni dodjeljuju zlatne medalje reprezentativcima svojih zemalja, a zweifelova je, smatrajuci da Janica nece izdrzati kombinacijski spust, a ima sjajne sanse u slalomu, Vrdoljaku savjetovala da z predbiljezi za drugu disciplinu. Nazvala ga je u hotelsku sobu i zamolila ga da navrati u njen ured, te mu je rekla: "Ante, ona ce vjerojatno osvojiti medalju u slalomu. U kombinaciji, tesako."
Vrdoljak je, pak, bio siguran da ce Janica trijumfirati u kombinaciji, racunao je na Janicinu svjezinu na pocetku Igara, a ionako je zbog drugih poslova morao otputovati iz Salt Lake Cityja, pa je inzistirao da ga se uvrsti u protokol dodjele medalja za kombinaciju.
Prema protokolu, organizatori su Janicu preuzeli u hotelu i vec je u ranim popodnevnim satima, otprilike tri sata prije svecanosti, oko cetiri popodne, sluzbenim automobilom odvezli u grad, gdje z imala odrzati dodjela medalja. I, dok su nju pripremali za ceremoniju, u sjedisatu reprezentacije odvijala z drama: saznavsai od Pavleka da ce medalje dodjeljivati Antun Vrdoljak, Ante Kostelic je odlucio da Janica nece stati na postolje, ne dolazi u obzir da zlatnu medalju primi iz njegovih ruku. Kostelic je bjesnio, nije z mogao smiriti, a kad je stozer saznao da je Vrdoljak teatralno najavio kako ce z uprizoriti u tamnom odijelu i lakiranim cipelama, te z pred cijelim svijetom prikazati kao najveci prijatelj obitelji, napetost je bila na vrhuncu. Samo su sigurnosne mjere stajale izmedju njega i cina povlacenja Janice iz protokola. zbog straha od terorizma samo su najavljene osobe mogle proci kontrolne tocke, a Kosteli!
c nije bio na protokolovom popisu...
- Ne mozesa to uciniti, Gips. To je skandal. Prva zlatna olimpijska medalja. smirivao ga je Pavlek.
Medjutim, od dana kad z Marica uplakana vratila sa sastanka s Vrdoljakom, na kojem je pokusaala ishoditi da HOO, za potrebe trenaznog procesa, tijekom Igara u Naganu financira boravak blizu staze, a ne u Olimpijskom zlu, Ante Kostelic ne zeli cuti za njega.
- Cuj, ne radi se tu o Anti Kostelici i Antunu Vrdoljaku, radi se o Hrvatskoj, covjece. Svi reflektori svijeta su uprti u tebe, necesa valjda sad napraviti svinjariju?! Tko ce shvatiti te vasae intrige? zamisli kakav cesa skandal izazvati kad sve svjetske novine objave: Hrvatica nije primila medalju! apelirao je \'8aucur.
- Ne! Ne, ne... Ja znam sato je on o meni rekao, ne moze to tako nije se dao Kostelic.
Svi okupljeni u dnevnoj sobi reprezentacije, dakle cijeli stozer reprezentacije plus ljudi iz Hrvatskog olimpijskog odbora, znali su da agresivnim pristupom prema Kostelicu nece postici nisata drugo osim kontraefekta, pa su ga takticno nastojali odobrovoljiti. Poceo se smeksaavati kad je shvatio da nema nacina promijeniti uglednika koji ce dodijeliti medalje.
S najljepsaima osmijehom na svijetu Janica je primila zlatnu medalju, od Vrdoljaka.
Na skijalisata, u osvajanje srebrne u superveleslalomu, te zlatnih u slalomu i veleslalomu, vozila se u istoj "ekipi". Slusaala je i pjevala jednog te istog Olivera.

Kupite knjigu Online:
http://www.tomislavbirtic.com/

Formatted for CROWN by Nenad Bach

Distributed by CroatianWorld.net. This message is intended for Croatian Associations/Institutions and their Friends in Croatia and in the World. The opinions/articles expressed on this list do not reflect personal opinions of the moderator. If the reader of this message is not the intended recipient, please delete or destroy all copies of this communication and please, let us know!