Govor odrzan u Hrvatskom Domu  u Buenos Airesu, dana 15.05.06, sjećanje na  Tragediju Bleiburg.- Govorio Gosp. Mirko Hasenay.-

BLEIBURG - HOLOKAUST  HRVATSKOG  NARODA

Lanjske godine na ovom istom mjestu, u  hrvatskom Domu - Buenos Aires, sjetili smo se hrvatskih zrtava, prigodom  sjećanja na 'Bleibursku Tragediju', dogođaj  u austrijskom gradiću 'Bleiburg' gdje se je izvrsilo biolosko istrebljenje Hrvata po nalogu  Tita i uz pomoć i blagoslov Velike Britanije.

Masovni pokolji  Hrvata, koje su počinili jugoslavenski -komunisti -partizani, a podpomognuti  britanskim udjelom u zločinu, sačinjavaju  učinak ratnih zločina u skladu sa svim poznatim definicijama.. Uzevsi u obzir da su oni pokolji, bez ispitivanja i predhodnog suđenja, a u većini bez identifikacije zrtava zahvatili osim razoruzanih vojnika, takodjer i masu gradjanskog pučanstva, onda se zaista radi o očevidnim zločinima protiv čovječanstva. Pokolji i mučenja s namjerom unistenja, posvemasnjeg ili djelomičnog jedne nacionalne ili etničke, vjerske, rasne ili vjerske grupe' pokolj članova grupe, ili 'teska povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe' sačinjavaju zločin međunarodnog prava u smislu konvencije Ujedinjenih Naroda, koja je kasnije izisla o zločinu genocidija, a na koju je Velika Britanija i komunistička Jugoslavija dala svoj podpis.

Pokolj razoruzanih časnika,dočasnika i vojnika sačinjava očevidnu povredu Zenevske konvencije od 27 srpnja 1929 godine, o postupku sa ranjenim vojnicima i ratnim zarobljenicima. Jugoslavenska komunistička vlada, koja se pozivlje na zakoniti kontinuitet monarhijske Jugoslavije, imala je i formalnu duznost postivati odredbe spomenute konvencije, kojoj se je priključila Jugoslavija 20 svibnja 1931.- Nezavisna Drzava Hrvatska, kao priznata drzava od većine zemalja ondasnje Evrope i svijeta, također je pristupila toj konvenciji 29 siječnja 1943.godine, a o tome je Federalni Svicarski Savjet informirao 13 ozujka iste godine sve drzave koje su konvenciju prihvatile, naglasujući da priključenje Hrvatske ima neposredni učinak.

Većina zarobljenih vojnika i gotovo u cijelosti časnici i dočasnici, bila je pobijena bez ispitivanja i bez sudjenja, i to nakon tezkih ponizenja, mučenja i pljačke. Oni koji nisu bili masakrirani u tom času, morali su pjesačiti preko Slovenije i Hrvatske, izlozeni svim mogućim mjerama mučenja, oduzimanja svega i strasnog ponizavanja, vezani zicom i u četvoredu takozvanih 'marseva smrti'. Većina ih je izginula u tim teskim zamornim marsevima, mučeni i iscrpljeni, bili su streljani na mjestu.

U svom preziru temeljnih načela čovječnosti, jugo-komunisti su sranjivali i preoravali razna groblja. Bacali  su poklane zarobljenike i izbjeglice u bunare, rijeke, u jarke i protutankovske jame. Ima stotina tisuća nepoznatih grobova. Ova okrutnost s mrtvim protivnikom sačinjava najtezu povredu međunarodnih propisa, posebno onih u Zenevskoj konvenciji o ranjenicima, gdje se veli: ' Zaraćene strane paziti će da mrtvi, prije svog pokapanja ili paljenja, i ako je to moguće, treba to obaviti liječnik, u svrhu ustanovljenja smrti i potvrditi identitet osobe i o tome obavjestiti. Osim toga, pobrinut će se, da ih se dostojno pokopa, da se njihove grobove postuje i da ih se lako moze naći.'

Godine 1945 u momentu dogođaja na Bleiburg-u, je postojala jugoslavenska vlada i vojska, pod komunističkom kontrolom, s priznanjem saveznika, kao jedna saveznička vojska sa svojim organima i odgovarajućoj hierarhijom. Trupe koje su bile zaduzene za hrvatsku razoruzanu vojsku i za povratak izbjeglica, bile su redovite jedinice jugoslavenske vojske, kao i one koje su pratile 'marseve smrti', a koje su pljačkale, ubijale i masakrilale.

Sam jugoslavenski diktator, Josip Broz - Tito, kao vrhovni zapovjednik, ' izdao je kao posebnu pohvalu jedinicama III Armije, koje su u svibnju zarobile na jugoslavensko-austrijskoj granici oko 100.000.- neprijateljskih vojnika i oficira.'

Jugoslavenski komunistički vođe nisu ni pokusali prebaciti odgovornost za povrede ratnih propisa i pravnih načela na neodgovorne i podređene elemente. U Jugoslaviji su činili sve da ih sakriju, ili u slučaju kad je to bilo nemoguće, pokusavali su im dati moralno i političko opravdanje, sto pokazuje pravi mentalitet te 'nove klase' otkrivajući njezinu pokvarenost.

Isto tako, Britanci su masovno i pojedinačno, i prije i nakon Bleiburga, izručivali hrvatske zarobljenike iz Koruske komunističkoj Jugoslaviji, sto je bilo protivno ustanovama Zenevske konvencije i međunarodnim ratnim zakonima i običajima, jer su oni slobodnom predajom postali britanski zarobljenici. Tako su se Britanci poistovjetili sa komunističkim koljačima, oni su svjesno hvatali i predavali Hrvate komunistima ,znajući da će ih oni ubiti

Josip Jurčević u svojoj knjizi : 'Bleiburg' slijedi izvorne dokumente i rekonstruira represivnost cjelokupnog jugoslavenskog sastava, djelovanje Komunističke  Partije, vojske, posebice tajne političke policije OZNe i KNOJ-a koji je bio njena produzena ruka; prati njihovo djelovanje i sirenje razobličujući specifični boljsevički oblik bezakonja kamufliranog zakonima kojih se, prema tajnim i usmenim naredbama partijskog i drzavnog vrha, nitko ne pridrzava. To su bile dvije svemoćne partijske organizacije, preko kojih je koncem i nakon zavrsetka rata komunistički partijski vrh na čelu s Titom vrsio snaznu represiju i brojne zločine, od različitih oblika, duhovne ,javne i političke isključivosti, do najtezih oblika fizičke represije, koja je podrazumjevala i provođenje sustavnih likvidacija bez evidencije i bez sudskog postupka te masovno zatvaranje rezimu nepozeljnih osoba u radne i koncentracijske logore. Budući je ustav nove vlasti i drustvenog uredjenja predstavljao opći diskontinuitet s pravnom, moralnom i svjetonazorskom bastinom koja se stoljećima razvijala na ovim prostorima.Represija je bila osnovno sredstvo provođenja i očuvanja drzavnog i drustvenog  modela sto ga je stvarao jugoslavenski partijski vrh.

Autor na temelju izvornih dokumenata pokazuje i dokazuje da zločini jugokomunističkih vlasti u Hrvatskoj potkraj Drugog svjetskog rata i odmah nakon njegovog svrsetka, nisu bili ni pojedinačni ni samovoljni ekscesi nego sustavni, dalekosezno planirani i pripremani, te operativno zapovjeđeni i bezdusno provedeni.  A na čelu svakog dijela i cjeline ovog procesa nalazio se  najuzi vrh vlasti druge jugoslavenske drzave'

Komentirajući knjigu 'Bleiburg' Stjepan Kozul pise u Maruliću( Br.2/2006.) 'Na brojnim predstavljanima ove knjige bila su mnostva ljudi, ali to nije od nasih medija popraćeno drugčije osim kakovom marginalnom noticom da se to dogodilo. Ni riječi o sadrzaju knjige! Nikakva pokusaja 'profesionalnog i istrazivačkog' novinarstva o tim do jučer zabranjenim temama 'I to dovoljno pokazuje tko je 'gospodar ' medijske javnosti u Hrvatskoj i tko tu javnost oblikuje po svojim političkim opcijama!'

Predsjednik Amerike George Bush osudio je u Rigi dogovor u Jalti, s kojim se je izručila srednja i istočna Europa Sovjetskom Savezu gdje se je uveo komunistički totalitarni rezim. A isto tako nedavno je na 5 zasjedanju Europskog parlamenta 25 siječnja 2006. usvojen tekst o potrebi osude zločina totalitarističkih komunističkih rezima koji su vladali u srednjoj i istočnoj Europi u proslome stoljeću, a koji su jos na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masivnim povredama ljudskih prava.

Zanimljivo, da su neki predsjednici pohitili u Moskvu na proslavu 60. obljetnice pobjede saveznika, sto s pravom nisu učinili predsjednici drugih do jučer komunističkih drzava od baltičkih zemalja preko Slovačke do Mađarske, jer nisu tom pobjedom (1945) ni dobile, bas kao ni mi u Hrvatskoj, slobodu i demokraciju kao zemlje Zapada.

' Zato bi bilo vrijedno,komentira Kozul, da ovu knjigu ( Bleiburg ) prouči mlađi, neopterećen narastaj u Hrvatskoj, pred kojim je budućnost i koji zeli znati istinu a ne komunističke falzifikate! Nije trenutak da se zlo i dalje prikriva i presućuje, iz političkih i politikanskih razloga. Dolazi čas novog narastaja i mlađih političara, sto pokazuje i susjedna Slovenija, dolazi čas da se i zlo komunizma u Hrvatskoj razobliči, osudi, znastveno obradi, istina predstavi javnosti i okrene nova stranica povijesti! '

 Od uspostave Hrvatske Republike (1990. ), svake godine hrvatska Vlada hodočasti na mjesto Bleiburgske tragedije, dajući počast zrtvama ubijenih od  jugokomunista.

Tko su bile zrtve na Bleiburgu , marsevima smrti i tisuću jama otkrivenih u Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj? To su ljudi koji su osnovali i borili se za Nezavisnu Drzavu Hrvatsku. Uglavnom  časnici i vojnici,   civilni građani, zene i djeca, Hrvati građani NDH koji su se povlačili pred komunističkim nasiljem i ubijanjem, s namjerom da se predaju saveznicima, računajući na Zenevsku konvenciju. Od proglasenja Republike Hrvatske sve hrvatske vlade se sjećaju neduznih zrtava i kriminalnog postupka počinjenog po komunističkoj Jugoslaviji i već tim činom se klanjaju neduznim hrvatskim zrtvama. Kad je predsjednik Tudman posjetio Argentinu, i bio u razgovoru sa argentiskim predsjednikom Carlos Menemom,je izjavio: 'Doseljeni Hrvati iza drugog svjetskog rata, nisu  fasisti ni nacisti, već borci za slobodnu drzavu Hrvatsku.'

Komunizam je stvorio novog čovjeka. U romanu «Homo sovieticus» sovjetski desident, Aleksandar Zinoviev, govori o tom novom čovjeku, koji je varalica, prevarant , kriminalac, ali i osoba sa nadprosječnom negativnom inteligencijom, koja nema apsolutno nikakvih skrupula niti moralnih načela; on je spreman, pod datim političkim (podobnim) uvjetima, vjerovati u sva moralna načela i sve moguće političke izmisljotine. Jedan dan 'homo sovieticus' se zaklinje u ' znastvene metode soc-realizma', a drugi dan on postaje vatreni  antikomunist. Jedan dan 'homo sovieticus', moze sudjelovati u komunističkim zločinima, a drugi dan on moze oplakivati i komemorirati svoje zrtve.

Zinovjev s pravom tvrdi da masakri u sovjetskom savezu nisu samo djelo Staljina, već tisuća i miljuna malih staljinka.Sličnu paralelu mozemo povući sa Brozom-Titom. Niti brozovstina, niti avnojestina ne bi dugo trajali bez suradnje tisuće i tisuće malih ourovski i sizovskih titića diljem bivse okupirane, korumpirane i komunizirane Hrvatske. Komunističke glavesine su s pravom morale dozvoliti sitnu pljačku i lopovluk svojim radnicima i famoznim sekretaricama, jer su jedino na taj način mogli samo-opravdati svoju vlastitu gigantsku pljačku i pronevjeru.

U danasnjoj Hrvatskoj, nakon ponovnog izronjavanja nemani zvane 'jugonostalgija', očito da zvijerka 'homo balcanicus', odnosno 'homo sovieticus' ima jos budućnost. U tom smislu nije dovoljno promatrati fenomen  jugo-komunizma samo sa politoloske perspektive, nego također i sa antropoloske, psiholoske i bioloske perspektive. Problem lezi i dalje u činjenici da je komunizam (jugonostalgija), kao vrsta psihopatologije jos ziv. Jedna je stvar zaklinjati se u demokraciju i pravnu drzavu, a sasvim je druga stvar boriti se protiv negativne drustvene selekcije koju je jugokomunistički teror činio punih pedeset godina. Nije isključeno da će u slobodnoj Hrvatskoj trebati izumrijeti pet generacija prije nego sto nestane 'homo balcanicus jugoslovensis' ( Tomislav Sunić :Fragmenti Metapolitike)'

'Pokolj u Bleiburgu, kako  kaze prof. Kazimir Katalinić ( na radiju u emisiji Glas Hrvatske  14. 05. 2005). je izvrsen nakon svrsetka rata, na razoruzanim ljudima, koji nisu predstavljali nikakav odpor i nikakvu opasnost. Ta smrt je vojnički bila nepotrebna i nema nikakvo opravdanje ni vojničko ni  pravno a jos manje moralno. Radi se o očitom ratnom zločinu i to o jednom od najbrutalnijih ratnih zločina dvadesetog stoljeća.

Koje opravdanje moze imati ovaj genocid? Čemu je bilo potrebno ubiti toliko i toliko ljudi a osobito zena, staraca i djece?

Postoji jedan jedini razlog a kojeg je iznio Milovan Djilas ' Hrvati su morali umrijeti da se učvrsti Jugoslavija '

Imao je pravo Akademik Dubravko Jelčić kad je prije nekoliko godina, govoreći o Bleiburgu izjavio slijedeće: 'Bleiburg nije bio obračun izmedju komunista i ustasa, to nije rezultat borbe između nekih antifasista i toboznjih fasista, nego je to borba i obračun između imperializma srbsko-jugoslavenskog protiv Hrvata '

A isto tako je bio u pravu doktor Nedeljko Mihanović kad je prije deset godina  izjavio: ' Trebamo drzati na umu: da smo slučajno izgubili domovinski rat, dogodila bi nam se jos veća trragedija nego sto je bio Bleiburg 1945.god.' citira prof. Katalinić

Nije mrtav onaj koji je poginuo, nego je mrtav samo onaj, kojega ljudi zaborave. I danas dajemo počast onima, koji su bili zrtve, a ne onima koji su ih ubijali. Hrvatska vlast mora uvesti u skole sjećanje na Bleiburg taj hrvatski «holokaust», jer je on duboko usao u svijest hrvatskog naroda, treba istinu otvoriti, a ne raditi na kultu zaborava.

Sudac dr. Milan Vuković inicijator za izgradnju  ' Memorijalnog centra stradanja hrvatskog naroda' govori: 'Od istrazivanja zla ne smije se odustati, jer je lijek istine ono pravo sredstvo koje će nam dati snagu i odpornost pred napadom novih napasti i zala. Vjerujem  da je potrebno izgraditi Memorijalni centar kako bi se ispunili uvjeti za povjesnu istinu o nasim stradanjima za slobodu i samostalnost na znastvenim i dokumentarnim temeljima. Vrijeme je, da pregledno i sustavno na jednom mjestu, svima dostupnom, odstranimo antihrvatsku promiđbu o iskrivljenosti hrvatskog nacionalnog korpusa.'

'Povjesna istina nameće izgradnju znastvene i vizualne cjeline, koju Hrvatska jos uvjek duguje sama sebi. Duguje je svome narodu, a posebice mladomu narastaju, kojega mediji bombardiraju lazima i namjenskom tisinom o činjenicama koje nisu za zaborav. Te su činjenice razlogom naseg danasnjeg polozaja.

Hvala lijepa!

15.05.06

Formatted for CROWN by Nenad Bach

Distributed by CroatianWorld.net. This message is intended for Croatian Associations/Institutions and their Friends in Croatia and in the World. The opinions/articles expressed on this list do not reflect personal opinions of the moderator. If the reader of this message is not the intended recipient, please delete or destroy all copies of this communication and please, let us know!